Latinska riječ “cohabitare” označava živjeti uporedo, što automatski povlači i dijeljenje zajedničkog kućanstva. Kohabitacija nije nešto novo. Postojala je još od postanka civilizacije i aktualna je i dan danas. Status veze može uveliko ovisiti o vanjskim faktorima poput ekonomije, kulture, mode, ili primjerice društveno socijalne situacije. Kohabitacija u razvijenom dijelu svijeta (SAD, srednja i sjeverna Europa) imala je svoj uspon početkom 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća brojno premašivši stopu vjenčanih. Kuliminirala je polovinom 80-ih gdje je ekspanzija ostala nepromjenjena sve do današnjih dana. U pravnom sustavu FBiH (Porodični zakon FBIH, Čl. 3)kohabitacija ili izvanbračna zajednica predstavlja životnu zajednicu neudane žene i neoženjenog muškarca koji ne žive u drugoj izvanbračnoj zajednici, koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete.
Prema podatcima zavoda za statistiku FBIH, u zadnjih 10 godina na području FBiH bilježimo povećan interes parova da žive zajedno nevjenčani. Za neke to napose završava brakom. Drugi pak parovi ostaju ili u istoj fazi odnosa ili nakon prekida tragaju za nekim drugim partnerom. Prosjek za kohabitaciju je 2-4 godine.
Što mi garantira da smo uistinu kompatibilni za budući suživot na koji se mnogi odlučuju ozvaničiti brakom? Može zvučati veoma ispravno kada čujemo,”Želim se uvjeriti da je moja kohabitacija prava stvar a ne prolazna avantura.” Zar nije običaj isprobati auto prije nego li ga kupimo?
Postavlja se pitanje, ako se čini da je kohabitacija danas općeprihvaćena, da li to znači da je po sebi i ispravna?
Sa duhovne perspektive, konkretnije u kršćanstvu, utemeljeno na biblijskim principa, oni koji žive u kohabitaciji krše božje zapovijedi. Kršeći ih, u zavadi smo sa Bogom i ne možemo očekivati njegovu naklonost (1 Kor 6.18-20; 7:2; 7:1-40; Heb 13:4; Ef 5:3; 1Iv 1:8-10; 1 Kor 5:11-13).
Bog je zasnovao instituciju heteroseksualnog braka (Po 2:24). Sukladno biblijskom učenju, kohabitacija nije i ne može biti alternativa braku.
Glenn Stanton je primjetio kako se naše društvo danas kreće od “kulture braka” ka “kulturi kohabitacije.”
Zašto je kohabitacija toliko privlačna danas?
Da li su to troškovi života koji se mogu zajednički podijeliti, bilo da je to želja za karijerom i dostignućima ili može biti zbog sigurnijeg seksualnog odnosa (zbog manjeg rizika od spolnih bolesti), ili zato što je opće prihvaćen sociološko kulturalni trend kako je potrebno testirati odnos prije braka, ili je zbog privlačne jednakosti i fleksibilnosti alternative braku, ili se samo desi sama po sebi jer prateća intimnost nije imala ograničenje.
Mindy Meier predlaže da je uzrok u uvjerenju kako je brak danas nesiguran. Osvjedočeni katastrofalnim brakovima prijatelja i poznanika mnoge je to navelo da ne učine ništa da uplove u bračne vode. Radije neka prvo zajednički život itestira kvalitet veze.
Pubertet se ranije dešava u odnosu na prošle generacije, i ljudi se malo kasnije vjenčavaju nakon završetka studija i oformljene karijere. Kroz ovaj produženi period neispunjenih seksualnih potreba mnogi se odlučuju na kohabitaciju.
Mnogo je onih koji ne vjeruju u zabavljanje kako bi mogli bolje upoznati svog budućeg partnera. To se više čini poput igre i nepotrebnog pretvaranja. Oni misle kako je učinkovitije odmah početi živjeti zajedno kako bi upoznali partnera. Dijeljenjem kupatila i sobe predstavlja dobar test kompatibilnosti.
Postoji većina koja je ubjeđena da veza treba biti privatna stvar. Što se desi iza zatvorenih vrata nije ničija briga i nema uticaja na zajednicu u kojoj žive.
Društvena stigma “življenje u grijehu” gotovo da i ne postoji više. Društvo zatvara oči na ono što je prije bilo smatrano skandaloznim.
Iznajmljivanje dva stana je skupo. Brak košta, i razvod je skup. Parovi koji žive zajedno (možda se docnije razdvoje) nisu opterećeni ovim troškovima.
Posljednja stvar je da su mnogi ubjeđeni kako je manji emotivni bol ako dvoje koji su u kohabitaciji odluče prekinuti za razliku od onih što su u braku i učine isto.
Statistički podatci od strane Jubilee Centre pod paskom dr John Haywarda i Guy Brandona pokazuju da sasvim mali broj parova odlučuje da živi u kohabitaciji na duge staze. Od toga manje od jedne u pet kohabitacija (18%) traje dulje od pet godina. Manje od četvrtine (24.5%) postojećih kohabitacija (koje nisu završile brakom ili prekinute) trajale su pet godina i više, i samo 9% su se održale deset i više godina. Jedna od osam kohabitacija (pet godina zajedničkog života) rezultirala je brakom (13%) dok se samo jedna od četrdeset (2.5%) ponaša isto u periodu od deset godina.
Life Inovations su istražili 35684 para. Kroz brojne pronađene rezultate, nalazimo u zaključku kako za parove u kohabitaciji koji bez obzira da li se žele vjenčati ili samo živjeti zajedno, vrsta veze je takva da je procenat obostranog zadovoljstva umnogome umanjen. U isto vrijeme, povećan je rizik od prekida ili eventualnog razvoda ako par ipak odlući da se vjenča.
Također navedeno istraživanje je pokazalo da je i stupanj zadovoljstva partnera veći u bračnoj zajednici i odluci partnera da ne žive zajedno prije nego li uđu u brak.
Tim Stafford ističe razliku u načinima kojima se kroz ceremoniju vjenčanja u našem društvu odvajajaju oni sa jakim emocijama od onih sa također snažnom privrženošću. Nažalost, emocije same po sebi nisu dovoljne ako ne postoji izgrađena snažna lojalnost i predanost da se sa partnerom dijele i dobro i zlo.
Fra Zdravko Anđić kaže kako kultura današnjice teži samozadovoljstvu i samoispunjenju dok su trpljenje i prilagodba manje interesantni. “Zajednički život u sebi uključuje žrtvu i odricanje. Suvremeni čovjek na to nije spreman.To nas sigurno neće odvesti na dobro. Onoga trenutka kada je moderni čovjek počeo razbijati svoju obitelj, razbio je sebe˝. Kada je obitelj-nuklearna ćelija društva razbijena, tada će i društvo pretrpiti žestoku eroziju i upitno je da li će išta ostati od njega.
Chuck Colson je izjavio kako je kohabitacija dobar trening za razvod.
U ljudskoj naravi je da bira prividno lakši način odnosno prečace kako bi se ostvarile određene težnje i ciljevi. Kohabitacija uistinu predstavlja “brzo rješenje” odnosno naoko lakši način. U biti, odabir vanbračnjog života nije lakši put nego put popođen velikim i nepotrebniim izazovima (npr.nepostojanje čvrste uzajamne obaveze i predanosti za razliku onoj u braku), koji će itekako nepovoljno uticati na odnos partnera na duge staze.
U zaključku možemo vidjeti da se kohabitacija čini kao kratkoročno rješenje koje u većini slučajeva ima za cilj da testira parntere za budući život. Ne postoji ni jedna dokumentirana studija gdje je kohabitacija pridonijela boljem braku. Sociolozi, psiholozi, kršćanski znanstvenici, slažu se oko kohabitacije: negativna je, jer i na kratke i na duge staze čini veliku štetu kako partnerima tako i društvu.
Za kraj, zbog povećane vjerojatnosti za rastavu i prekid te smanjenog obostranog zadovoljstva partnera realnost je slijedeća:
Stopa depresije je tri puta veća nego kod oženjenih (Swanbrow, 2000. Efekti tipova unije na psihološku dobrobit: Depresija među onim u kohabitaciji naspram oženjenih,JHSB 41).
Ženama koje su u kohabitaciji, imaju devet puta veću mogućnost da budu ubijene u odnosu na one koje su u braku (Studija urađena u Kanadi i SAD-u, Shackelford, 2001; 284-91).
Ljudi u kohabitaciji u većini slučajeva dolaze iz disfunkcionalnih obitelji. Oni koji su iskusili razvod roditelja, odrastali bez očeva, ili u djetinjstvu pretrpili veliku razinu obiteljskog neslaganja, po svoj prilici će najvjerojatnije formirati kohabitacijsku zajednicu za razliku od onih koji odrasli u obitelji gdje su se roditelji relativno dobro slagali (Cherlin, Kearnan i Chase-Landsale, Roditeljski razvod u djetinjstvu i demografski pokazatelji rane odrasle dobi. 1995: 299-318).
